Sven Klobučar: “Živio tamničar!”


Otvorenje izložbe: 16. veljače 2024. u 19:00h
Izložba je otvorena do 12. ožujka 2024.

Mjesto radnje izložbe Svena Klobučara „Živio tamničar!“ Jagorova je šuma – točnije umobolnica smještena duboko u sablasnoj Jagorovoj šumi. Junaci su ove priče pacijenti psihijatra i voditelja bolnice, zloglasnog doktora Schuberta, a ako je vjerovati autoru, i jedinog „stručnog“ djelatnika spomenute ustanove. Uslijed nehumanih metoda liječenja kojima se koristio poremećeni psihijatar, zdravi su pacijenti prolupali te, posljedično, skovali plan o podmetanju požara i spaljivanju bolnice, zajedno s doktorom, kojeg su u nju zaključali s namjerom da ondje živ izgori. Vrijeme je radnje, sugerira nam umjetnik, kraj devetnaestog stoljeća; doba kad se na psihički bolesne osobe prestalo gledati kao na puku društvenu smetnju – one koje tek treba skloniti u nepristupačne azile, daleko od očiju „normalnog“ svijeta kako ne bi remetili javni red i mir i prepustiti ih samima sebi da životare poput kakvih životinja – već ih se počelo tretirati kao pacijente kojima je potrebna, kakva takva, liječnička pomoć, pa makar i ona Schubertova.
Posjetitelje Svenove izložbe, već pri ulasku u galerijski prostor, dočekuje scena psihijatrijske bolnice u plamenu oko koje junaci ove priče, neki možda i doslovno bezglavo, lutaju. Na zidu galerije tako možemo vidjeti žive, mrtve, te one napola žive i napola mrtve pacijente, koji zapravo više i nemaju kuda otići te ostaju zarobljeni na zgarištu umobolnice i u okolnoj šumi. Izgleda nam da je egzekucija „tamničara“ u bijelom mantilu uspješno obavljena i da plamen već polako guta bolnicu, no pacijenti ne bježe iz šume. Ostali su zarobljeni unutar ograda koje nisu one fizičke, već mentalne, a našli su se prestravljeni pred mogućnostima koje novostečena sloboda obećava. Priča o luđacima iz Jagorove šuma postaje tako pričom o egzistencijalnoj tjeskobi suvremenog čovjeka koji je, dobivši slobodu, dobio i slobodnu volju te mogućnost odabira, čime je preuzeo odgovornost za vlastiti život. Svijet je to u kojem Bog više nije mjerilo svih stvari, a čovjek je, sartreovski rečeno, „osuđen na slobodu“, pri čemu je tamničar on sam. Zamišljamo kako su luđaci iz Jagorove šume, nazdravivši uspješnom spaljivanju bolnice i usmrćivanju doktora, te uskliknuvši u maničnom bunilu „živio tamničar!“, pomalo već naslućivali egzistencijalnu „mučninu“ koja će uslijediti sa spoznajom o slobodi kao tamnici u koju ih nije zatvorio netko drugi, već oni sami sebe.
Ironiju u nazivu Svenove izložbe čitamo na više razina, jer osim egzistencijalističkog paradoksa kojeg u sebi nosi spomenuta spoznaja do koje, u rijetkim trenucima lucidnosti, dolaze čak i Schubertovi pacijenti, promatrač izložbe u obzir mora uzeti i činjenicu da Svenovi junaci nikad nisu baš sasvim živi, no ni mrtvi. Ako su mrtvi, stalno se vraćaju među žive i nemaju snage napustiti svijet uz kojeg ih vežu, uglavnom bolne, uspomene, a ako su, pak, živi, već su ionako jednom nogom u grobu – barem u mislima. Ako uzmemo u obzir da se čitava priča o Jagorovoj šumi, koja Svenu predstavlja arhetipsko mjesto u kojem je veo među svjetovima sasvim tanak i gdje čvrste granice između zagrobnog i ovostranog zapravo ne postoje, te pridodamo tome činjenicu da se radnja odvija krajem devetnaestog stoljeća, postaje nam jasno da nitko od Svenovih junaka više, ionako, ne može biti živ. Sven Klobučar je, sasvim u maniri pripovjedača iz parodija romantičarskih gotičkih priča, kao uostalom i svi njegovi junaci, krajnje nepouzdan pripovjedač. Luđaci koji se deklariraju zdravima ili, pak, oni živući, koji su zapravo već odavno mrtvi, likovi su kakve možemo susresti u brojnim Svenovim radovima. Groteskni su to junaci, poput onih iz Goyina „Dvorišta s luđacima“, gotovo karikaturalno prikazani, u kojih je sve, pa i njihova ludost, namjernim pretjerivanjem, dovedena do komike. Humor i ironijska inverzija karakteristični su za umjetnost Svena Klobučara, a eksplicitni su, kako u samom nazivu izložbe, tako i u fabuli. Poput pacijenata umobolnice iz pripovijetke E. A. Poea „Sustav doktora Tarra i profesora Fethera“ koji su, osvojivši bolnicu, preuzeli uloge doktora, pri čemu su ove zatvorili u bolesničke sobe, i pacijenti iz Svenove umobolnice uspijevaju nadmudriti svog „tamničara“. No, dok su luđaci preobučeni u doktore, u Poeovoj pripovijesti u svoj azil pustili samo pripovjedača te iste priče, procijenivši kako je dovoljno glup da neće shvatiti što se u bolnici uistinu zbiva, Klobučar u Jagorovu šumu pušta sve posjetitelje čija je znatiželja veća od straha. Nažalost, te će naivne nesretnike, ukoliko prežive, nakon susreta s njegovim protagonistima, još dugo u snovima proganjati jezivi krici unezvijerenih Schubertovih pacijenata koji mir ne mogu naći ni u grobovima koje su, u očaju ili dokolici, sami sebi iskopali, ne mogavši se nositi s teško izborenom slobodom i ne smogavši snage za bijeg iz zlokobne šume.
Mirna Rul

Sven Klobučar je rođen 13.7. 1981. godine u Zagrebu. Maturirao je 1999. u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine (klasa prof. Slavomira Drinkovića). Dominantan medij kojim se bavi je crtež, a najviše ga okupira tema smrti koju interpretira služeći se, između ostalog, referencama na popularnu kulturu – stripove, SF i horror filmove. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.

Izložba